1.
Žena koja te potiče na pomicanje vlastitih granica, a da toga nisi ni svjestan.
Kada sam krenula na individualne treninge kod Andree ne samo da sam postala brižnija za svoje zdravlje već sam dobila potvrdu da je tjelovježba i kretanje, biti aktivan, koristiti vlastito tijelo za, npr. dolazak od točke a do točke b. Naučila sam o svom tijelu, naučila sam koji mišić čemu služi, kako ispravno raditi vježbu i kako vježbati strpljenje sa samim sobom. Naučila sam vježbati svjesno i savjesno.
Vježbanje u AR nije običan trening na koji dođeš i ponavljaš vježbe za trenericom ili ih vojnički radiš s njom u ritmu. U AR vježbaš ispravno, u svom ritmu i najbolje što možeš. Taj 1h vježbanja je 60 minuta razmišljanja i usmjerene pažnje, prisutnosti i zahvalnosti za sve ono što tvoje tijelo može.
Odlaske u Berislavićevu od samog početka ne doživljavam kao odlazak na vježbanje, već kao odlaske u „moj dnevni boravak“. U onaj prostor u kojem sam opuštena, prihvaćena, gdje poklanjam pažnju sebi, svom tijelu i zdravlju. Gdje se ponekad javi mala frustracija, ali i istovremeno i veliko zadovoljstvo koji me svaki put „pozovu“ u red. Da budem redovna u svojoj brizi za sebe.
Vjerujem da se u AR nijedna žena ne osjeća mršavo ni debelo- već kao žena koja svaki put iznova uči voljeti sebe i svoje tijelo onakvo kakvo ono je. Ne da bi se potapšala po ramenu i rekla ne trebam vježbati ili dobra sam kakvih ima. Već se prihvaća i kroz taj proces prihvaćanja počinje voljeti svaki dio sebe i prioritet joj nije samo izgled, već zdravlje i funkcionalnost. Neopisiv je osjećaj kada u odrazu ogledala ugledaš sebe u toj različitosti žena koje s tobom vježbaju ne samo tijelo već i svoje unutarnje zadovoljstvo.
Dolasci u AR i moji prvi individualni treninzi s Andreom nisu samo promijenili moj odnos prema tjelovježbi nego i odnos ljudi oko mene, a posebice onih koji su moje redovne odlaske smatrali „pretjerivanjem“. Sad su i oni ti koji „pretjeruju“ – koji vode računa o svom zdravlju i kroz pokret.
2.
Ime mi je Lada, imam 58 godina i nedavno sam morala proći fizioterapijski tretman zbog pada na ruku, kada sam povrijedila lakat i rame. Osim toga, prije dolaska u Andrea’s room osjećala sam bolove u donjem dijelu leđa, jer kao sveučilišna profesorica puno vremena provodim sjedeći, pišući i pripremajući se za predavanja, do te mjere da katkad izgubim osjećaj za prostor i vrijeme – i svoje zgrbljeno držanje!
Andreu su mi preporučile moje kćeri Eva i Ruta, koje su obje revne kad je u pitanju briga za tijelo, a usto i velike ljubiteljice plesa, te koje obje prema Andrei iskazuju iznimno poštovanje i divljenje.
S punim pravom: Andrea mi je najprije pokazala što sve ne mogu, a zatim me ohrabrila da krenem. I tako sam dospjela “u ruke” Ivi, koja je strogost i disciplinu obogatila iznimnom toplinom, srdačnošću i trajnom podrškom svim mojim naporima. Danas obožavam dolaziti u prekrasno uređeni ambijent ovoga studija, koji je za mene mjesto i psihičke i fizičke terapije. Osjećam izniman napredak, manje sam kritična prema sebi kao osobi a osobito prema svojem tijelu, koje je svaki dan sve snažnije i sve gipkije – naučila sam cijeniti i male pomake, na koje me Iva ustrajno, čvrsto, a opet i nježno i nagoni i podsjeća. Svaki naš trening začinjen je dobrom voljom s obje strane – i sućutnim pogledima njezinog ljubimca Dede!
Ukratko, svoj život danas ne mogu zamisliti bez svojih susreta s Ivom, ali i sa svojim granicama!
3.
Ukratko o meni? Laprdav sam i druželjubiv ekstrovert koji je sa svojih skromnih 30 godina u slobodno vrijeme opčinjen kazalištem (mjuziklima pogotovo, i nije me sramota to priznati) i filmovima te uživam u svemu što ima veze s kulturom. Dajte mi dobru predstavu u dobrom društvu i sretan sam čovjek. Ako već nema neke dobre predstave na repertoaru, onda dobar film ili druženje sa ekipom jednako ispuni tu potrebu za uživanjem u vremenu van posla.
Što se posla tiče, radim kao dokumentalist u jednoj firmi što podrazumijeva da mi se radni dan svodi na sjedenje ispred računala. Kako mi je posao stacionaran i ne krećem se previše doveo sam se do toga da sam dosta zanemario tjelovježbu kao dnevnu rutinu. Stvari su potpuno izmakle kontroli kada me je rame počelo ekstremno boljeti te su mi locirani kalcifikate u ramenu. Nakon toga sam odlučio da napravim neku znatnu promjenu što se regularne tjelovježbe tiče.
Do sada sam pokušao s teretanama s kojima nikada nisam bio zadovoljan jer mi je rutina vježbanja u teretani bila izuzetno monotona. U sportovima nisam nimalo vješt te sam se više puta ozlijedio negoli sam išta uspio uspješno napraviti i jedino što mi je odgovaralo je bilo joggiranje jer je s tim bila najmanja šansa da ću ili ozlijediti sebe ili nekog tko je u mom sportskom timu. Na žalost s upisom fakulteta i pogotovo kada sam počeo raditi mi je rutina joggiranja ispala iz svakodnevice.
Nakon što sam otkrio da sam u suživotu s kalcifikatima koji mi zagorčavaju život, pojadao sam se prijateljici koja već par godina ide na power pilates program u Andrea’s Room i oduševljena je programom. Toplo mi je preporučila da dam priliku istome programu jer je trening dosta zahtjevan ali efektivan i da je instruktorica odlična i grupa kao takva je super. Kako mi se kalcifikati nisu uspjeli regularnom fizikalnom terapijom razbiti odlučio sam dati priliku pilatesu. Poslao sam mail, bilo je mjesta i tu je počela divna ljubavna priča između mene i pilatesa.
Odlazak na prvi sat je bio pun strepnje čisto iz razloga što sam bio svjestan da sam, što se tjelovježbe tiče, potpuno nesposoban. No ubrzo nakon što sam došao na sat, instruktorica mi je prišla i druželjubivo me ispitala zašto sam došao i koji mi je cilj. Klafrali smo ukratko o tome što očekujem od pilatesa i unutar par minuta sam se osjećao kao doma. Ugodna atmosfera i više nego simpatična i pristupačna instruktorica Iva su razbili onaj inicijalan bojazan od pitanja “hoću li ja išta uopće i moći napraviti”. Trening je bio brutalan, svaki mišić na tijelu mi je titrao i molio da im skratim muke ali osobni kontakt koji Iva ima sa svakim od nas u grupi motivira te da uspješno napraviš i onaj zadnji pokret koji misliš da nikada iz tebe neće moći izaći.
Kada je prvi sat priveden kraju bio sam mokar od glave do pete, što od znoja, što od suza koje su od muke izlazile iz mene, ali nakon izlaska van sam osjećao jednostavnu ugodu i zadovoljnost u vlastitoj koži. Nakon toga je svaki trening bio i dalje težak, izazovan ali ne i nemoguć te sam već nakon prvog mjeseca osjećao rezultate na vlastitome tijelu. Rame me sve manje bolio, imao sam sve više energije i jednostavno sam se sve bolje osjećao u vlastitoj koži.
Treninzi su mi postali dijelom svakodnevne rutine, ušli su mi u normalu te kada i preskočim trening ili dva osjećam da mi nešto znatno fali. Iva kao instruktor kod koje sam cijelo vrijeme je odlučna, pristupačna, ekstremno simpatična te i dinamična, prilagođava vježbe za pojedinačne potrebe svakoga polaznika te se maksimalno posvećuje svakome pojedinačno tokom sata i niti u jednome trenu nisam osjetio trunku neugode s njene strane, dapače, čini vježbanje zabavnim pa i u onim trenutcima kada bi se najradije bacio kroz prozor od muke koju mi tadašnji trening pruža.
Sve u svemu, oduševljenje na svim frontovima, treninzi dinamični, izazovni ali u konačni efektivni i efikasni, osoblje na vrhuncu i ono najbitnije je da sa osmjehom dolazim na trening i odlazim s njega, iako tokom treninga djeluje kao da bi radije da mi netko skrati muku.
